U suton izgubljenog života!
Na stjenama gdje obala ljubi more posljednji put sjedim sama,
baš kao i one noći kad mi je suze skrivala tama.
Sjećaš li se te noći kad prvi put sam plakala pred tobom,
sjećaš li se drhtavog tijela i usana što ti nisu mogle reći zbogom?
Ćutiš li slani okus usana koje si ljubio?
Pamtiš li uopće djevojku koja te voljela a koju si izgubio?
Sada opet sjedim tu,a niz lice mi teku suze,
gorak je život ovaj što mi plave safire uze...
Još ostao je sat do kraja tužne simfonije života,znaš li da si u njoj bio i ostao jedina nota?
Možda ćeš jednom pročitati ovu pjesmu,u njoj su slivene sve patnje moje,bit će ti žao kad shvatiš da izgubio si ono što je nekoć bilo tvoje.
Slutiš li uopće koliko si me povrijedio,i
koliko sam besanih noći provela misleći na tebe,
koliko sam suza lila kad shvatila sam da sam te izgubila?
Sada opet sjedim tu okovana bolom,zamrlih usana i očiju ugušenih u sjeni,moji plavi dijamanti sada su njeni...
Sjećaš li se zvona koje smo mrzili svake noći jer znali smo da kad otkucaju rastanak će doći?
I ove tihe noći kad zazvone zvona osjetit ćeš kako srce ti tuče
znaj to more u plavetnilo smrti me vuče.
Posljednji put pogledaj u mjesec,staru bekriju što sja,
u njemu ćeš vidjeti moj lik,on će ti reći da voljela sam te ja!
Drhtava ruka posljednje stihove ti piše,
iz krhkog tijela tuga posljednji dah života siše...
Odlazim tiho jer više ti nemam što dati,dala sam ti život,ljubav i sebe,
od naše ljubavi ostale su samo ljepe uspomene..
Pustit ću posljednju suzu rastkanu bolom i gorčinom što cio život me prati,napisat ću samo dvije-tri riječi...
samo ono što trebao si znati...
Sjećaš li se snova koje smo skupa sanjali,jedne kuće kraj mora i jedne jele pod kojom smo gledali kako sviće nova zora?
Sjećaš li se naše pjesme i stihova nježnih,
Toplih zagrljaja i suza neizbježnih?
Svaki put kad se toga sijetim suza mi niz lice krene,
misliš li kad na mene dok ljubiš usne njene?
Rekao si da si s njom samo da bi te zamrzila i da nemaš snage da me ostaviš kad me još uvijek ludo voliš.
Sada možda shvaćaš da mrziti osobu koju voliš nije lako,
sjećaš li se stiha naše pjesme ljubav se nepiše tako,oko za oko,zub za zub,o ne ja nemogu više ja sam stigao na rub...?
Kad otkuca ponoć i posljednji dah života razlije se u dubinu,
dođi na naše mjesto kraj mora i kad već ja nemogu,ti gledaj kako sviće zora.Isprati naše posljednje veče i pokopaj ako možeš našu ljubav i dane pune sreće.
Potopi ih na dno mora,kao što lažima i bolom potopio si mene i
pokušaj zaustaviti suzu ako niz lice ti krene.
Sjećaš se kad si me molio da neplačem i da prestanem da te volim?
Jeli to moguće?Budi iskren prema sebi samo to te molim!
Kad budeš pročitao ovu pjesmu sve ćeš da shvatiš,poželjet ćeš jednom da se vratiš.Pogledat ćeš na sat,otkucat će ponoć,tada bit će kasno
Zamrijet će vrele usne,a posljedni pozdrav titrat će njima,
zadnje zbogom bit će tebi i prijateljima.
Sigurno ćeš i ti tada da plačeš i da moliš,
kakav li je to osjećaj biti ubojica osobe koju voliš?
Sjetit ćeš se vjenčanice krvavo-crvene boje,
a tvoje usne će tiho da šapuću ime moje..
Vidjet ćeš moj lik,oči smeđe boje,vedro nasmješeno lice i
kosu razbuktalog plamena,sjetit ćeš se da si ubio djevojku
koju si nekoć zvao:"MOJA MALENA!"

UMRLA SAM ZBOG NJEGA

JOŠ NEKOLIKO SATI OSTAJE DO KRAJA MOG ŽIVOTA…ZATO PIŠEM OVE RIJEČI, SADRŽAJ SVOG ŽIVOTA…OSTAVLJAM OVAJ PAPIR NA STOLU SOBE MOJE, NEKA MAJKA VIDI UZROK SMRTI ČERKE SVOJE…NEMOJ PLAKAT MAJKO JER TAKO JE MORALO DA BUDE…MORALA SAM UMRIJETI JER SAM GA VOLJELA JAKO…NISAM MOGLA PODNIJET DA DRUGU GLEDAM S NJIM…MORALA SAM SE UBITI, ZAVRŠITI JEDNOM S TIM…ZA MOJU SMRT NEMOJ KRIVIT NJEGA, VJERUJ ON NE ZNA DA SAM SE UBILA ZBOG NJEGA…NE BIH NJEMU STVARALA BOL JER ZNAM DA SIGURNO MAJKO ON VOLI DRUGU…ETO TOLIKO MAJKO…ŽELIM JOŠ SAMO PORUKU DATI…KAD ME BUDEŠ SAHRANJIVALA, NEMOJ NJEGA ZVATI SAD PORED MENE…NEKA BUDE SVE TIŠE I TIŠE…OPROSTI MI MAJKO JA NE MOGU VIŠE!!!

LJUBI SAMO LJUBI
NEKA VRIJEME PROLAZI
NEMAM SNAGE REĆI DA ODLAZIM

LJUBI, SAMO LJUBI
NEKA TVOJI POLJUBCI
KAŽU NE IDI NEGO OSTANI


Na božićno jutro,
sneno i tmurno,
u kaputu očevom,
malčice prevelikom,
došao sam na njena vrata.
da joj kažem baš da odlazim...

Jer nitko nije znao sakrit suze k'o Marina...
Imala je oči boje vena, boje vena boje Dunava...
A ja, ja ne mogu bez nje, Bože Bože spasi me...
A ja, ja ne mogu bez nje, Bože Bože spasi me...

Jer nitko nije znao sakrit suze k'o Marina...
Imala je oči boje vena, boje vena boje Dunava...
A ja, ja ne mogu bez nje, Bože Bože spasi me...
A ja, ja ne mogu bez nje, Bože Bože spasi me...

.............ova pjesma je posvećena svim ljudima iz vatrogasnog kampa Fažana...............


VRATI USPOMENE, DANE ZALJUBLJENE, VRATI ZAUVIJEK ONAJ SAN...
I SAD MI VRATI USPOMENE, NOĆI IZGUBLJENE, VRATI SE, NE ŽELIM BITI SAM...

......ova pjesma je posvećena jednoj osobi, koja zna da je to njoj posvećeno.....

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.